Žene za volanom

Još prije nekoliko stoljeća pojavile su se prve žene-vozačice. Tijekom vladavine kralja Luja XV u 18. stoljeću u Francuskoj, žene su počele usvajati navike upravljanja vozilom, odnosno kočijom po pariškim ulicama. To je prouzročilo mnoge prometne probleme jer su muškarci koji su upravljali kočijama često, umjesto u cestu gledali za svojim "kolegicama", pa je kralj na kraju ženama ispod tridesete godine života zabranio ovu aktivnost. 

 

I dok je prije možda tridesetak godina vrlo malo žena imalo položen vozački ispit, danas se njihov broj uvelike povećao. No, odmah im je "zalijepljena" etiketa loših vozača. No, jesu li žene doista loše vozačice ili samo žrtva seksističkih kleveta? Radi li se tu o spolnoj diskriminaciji ili razlikama u prostornoj percepciji? 

Postoji općeprihvaćena tvrdnja da su žene, starije osobe, a po novome i homoseksualci muškog spola – loši vozači. Većina ljudi kada vidi automobil koji sporo vozi ili čini neke očite prometne prekršaje odmah posumnja da je riječ o ženi za volanom.

I dok je, nažalost, u većini slučajeva tako, ove tvrdnje razotkrivaju zanimljivu priču. Pa ipak, muškarci su uglavnom krivci za većinu prometnih nezgoda i često su njihove žrtve. Testosteron, tendencija velikoj brzini i "divljanju" na cesti uzrok su brojnih nesreća. 

 

Mnoge predrasude povezuju žene i lošu vožnju zbog njihovog slabijeg snalaženja u prostoru, ali prije nego li povjerujete u to da su muškarci bolji u tome, a žene u komunikaciji, znajte da nije sve tako jednostavno kao što se na prvi pogled čini. 

 

I dok se muškarci bolje snalaze u pisanim zadacima i onima koji zahtjevaju procjenu brzine i predviđanje pozicije mobilnih objekata na zaslonu, žene jednako dobro kao i muškarci rješavaju zadatke koji zahtijevaju višestruke korake kako bi se došlo do riješenja kao i pri rješavanju trodimenzionalnih zadataka na zaslonu. 

 

Istraživanja također ističu da dječaci imaju više iskustva s aktivnostima koje pridonose razvoju snalaženja u prostoru te da ih se više od djevojčica potiče da istražuju okolinu. Stoga se treba zapitati je li prostorna snalažljivost nešto s čime se dječaci rađaju ili je to pitanje odgoja i socijalizacije jer se kod djevočica ovakakv način ponašanja većinom potiskuje i smatra nepoželjnim. 

 

To dokazuje i rješavanje zadataka koji zahtjevaju prostorno snalaženje na papiru, pri čemu i dječaci i djevojčice imaju jednake rezultate, pa se došlo do zaključka da je problem primarno u socijalizaciji, a ne u nedostatku sposobnosti. 

 

Zato, kada se sljedeći put nađete u rukama vozačice taksija, tramvaja pa čak i aviona, ne paničarite jer se nalazite, možda ne u tako brzim, ali zasigurno u opreznijim i stoga sigurnijim rukama.