Tinedžerska konzumacija alkohola i opojnih droga
Pitanje tko su roditelji i kakve su njihove kompetencije za odgoj vlastite djece, danas ima više smisla više nego ikada ranije u povijesti. Na prvi pogled, odgovor na pitanje je vrlo jednostavan; roditelji su osobe, koje djetetu osiguravaju osnovnu skrb i zaštitu, zadovoljavanje potrebe, pomoć i podršku, te vođenje kroz život.
Većina roditelja, tj. ljudi uči kako biti roditelj „u hodu“ i najvećim dijelom slijede primjer svojih roditelja. Usudila bih se reći kako vrijeme odrastanja nije nikada bilo teže, budući su negativni utjecaju kojima su izloženi djeca i mladi postali sve raznovrsniji, brojniji i opasniji, te ih je teže prevladati i oduprijeti im se.
Temelji zdravog života djeteta postavljaju se u obitelji, a počinju od trenutka njegovog rođenja. Američka psihologinja Margaret Mahler tvrdi kako se čovjek dva puta rađa.
Prvi put-fizički, kada izađe iz majčina uterusa, a drugi put-psihički, kada u adolescenciji prihvati sebe u okolini, u kojoj je rođen. Stoga je vrlo važno da dijete, kada dođe u adolescentnu dob, naiđe na pozitivnu klimu i odnose među svojim roditeljima.
Kako do uspješne komunikacije unutar obitelji?
Komunikacija u obitelji je vrlo važna, zapravo možemo reći kako je uspješna komunikacija jednaka prevenciji svih neprihvatljivih ponašanja, a time i preveniranju sve većoj konzumaciji alkohola i opojnih droga u adolescenskoj populaciji, kao vrlo čestom obliku štetnih ponašanja, koja stvaraju probleme, kako djeci, tako i roditeljima. Roditelji koji uspješno komuniciraju sa svojom djecom–svojim primjerenim životom i skladom u zajednici u kojoj odgajaju dijete, najbolja su i najvažnija karika u lancu prevencija.
To tako lijepo i jednostavno zvuči, no što se, zapravo, događa?
Roditelji nisu nikada do sada toliko vremena provodili na poslu ili bili zauzeti rješavanjem egzistencijalnih pitanja, pa su imali više vremena za kvalitetno druženje s djecom.
Danas, u nedostatku vremena, često posežemo za literaturom, koja nas „uči“ kako ćemo u pet ili deset koraka postati sretniji, uspješniji, riješiti se svih problema (u rasponu od suvišnih dlačica i kilograma do kako biti bolji roditelj).
Vrlo poticajno i motivirajuće, zar ne?! Svaka pročitana riječ u nama izaziva neke reakcije i potiče na razmišljanja. No, nameće se pitanje osobne uključenosti i angažiranosti u komunikaciji; iznad svega, osobne odgovornosti, no o tome neki drugi put. Vratimo se na temu uspostavljanja bolje komunikacije sa vlastitim djetetom. Što možemo sami napraviti? Bilo bi dobro da roditelji obrate pažnju na nekoliko stvari, od kojih je jedna od najvažnijih slušanje.
Dva uha, jedan jezik
Što je osnovni cilj slušanja? Shvatiti osobu koja govori. Davno je grčki filozof Epiktet rekao kako nam je priroda dala jedan jezik, a dva uha; kako bismo dva puta više slušali, nego govorili. A koliko to, zaista, u svakodnevnom životu koristimo? Vratimo se na slušanje. Prema nekim autorima, komunikacija se dijeli u četiri kategorije: čitanje, pisanje, govor i slušanje.
Slušanje se obično prepoznaje i određuje kao četvrta, posljednja, komunikacijska vještina, što ima za posljedicu umanjivanje njegove važnosti. No, statistike pokazuju potpuno drukčiju sliku o slušanju i prikazuju nam je kao vještinu koja se najviše koristi.
Prema znanstvenim istraživanjima, svaka osoba provede 70-80% svog budnog vremena u verbalnim komunikacijskim aktivnostima. Od toga, više od 45% provodi slušajući, 30% govoreći, čitajući 16%, a pišući oko 9%.
Isključite TV-e, mobitele i računala kada razgovarate s djetetom
Imajući u vidu taj podatak, možemo reći kako svoje dijete slušamo ako, zaista, obraćamo pažnju što nam ono govori (pri tome ne gledamo TV, tipkamo SMS poruke, peglamo i sl.), pustimo ga da do kraja kaže što želi (veliki dio roditelja misle kako, već na početku razgovora, točno znaju što im dijete namjerava reći, pa ga prekinu, započnu svađu i sl.).
Izuzetno je važno potaknuti dijete, kako bi nam reklo što više (imala sam priliku vidjeti kako djeca krenu razgovarati o nekim općim, ne toliko važnim temama, pa ovisno o roditeljskoj pažnji i usmjerenosti na razgovor, taj razgovor nastavljaju ili jednostavno, odustanu). Reći ću Vam, iz iskustva, kako ćete, gotovo, sigurno puno toga čuti od svoje djece, ako im to dozvolite.
Osim toga, pokušajte odgovoriti na njihova pitanja, no ako nešto ne znate-priznajte to, jer djeca ne žele roditelje-bogove, već roditelje-ljude sa svim manama i vrlinama. Bitno je odrediti vremenski rok u kojem ćete se raspitati o stvarima koje ih muče; na taj način ćete spriječiti dijete da odgovore na svoja pitanja traži i dobiva u društvu onih, koje sigurno ne želite.
Pohvalite i nagradite
Tijekom razgovora, bilo bi dobro biti potpuno usmjeren na ono što vam dijete želi reći, pratiti njegov izraz lica, geste, poruke koje šalje tijelom (neverbalni znakovi). Pri tome, provjeravajte da li je dijete nervozno ili opušteno, što ga to uznemiruje ili opušta, te tijekom razgovora pokušajte saznati što je izazvalo takve njegove reakcije.
Osim toga, neobično je važno kako reagirati, jer i o tome ovisi naš odnos s djetetom. Što češće pohvalite i nagradite djetetove napore i trud. Osoba, koja je pohvaljena osjeća se dobro i sklona je ponavljati ponašanje za koje je dobila pohvalu. Pohvale su djelotvorne samo ako su iskrene.
Niste li iskreni, djeca će vrlo brzo osjetiti prevaru. Izuzetno je važno da pohvala ne sadrži nikakvu kritiku. Mnogi roditelji skloni su davati pohvalu i pri tome koristiti neizbježno „ali“. Takva pohvala gubi smisao i dijete se osjeća prevareno. Mnogi neverbalni znakovi, kao što su osmijeh i kimanje glavom djeluju kao pohvale. Iskrene pohvale su najbolji način da potaknete djecu na dobro ponašanje. I ne samo djecu; svi smo „gladni pohvala“, koje tako rijetko dobivamo.
Kako kritizirati dijete?
Međutim, pohvale nisu dovoljne; kako bi djeca znala što su loše napravila i zašto je to loše, potrebne su kritike. Kada bismo djecu samo hvalili, vrlo je vjerojatno kako nam ne bi vjerovali, pa bi komunikacija bila neiskrena i loša. Nitko ne voli kritiziranje, pa se nužno postavlja pitanje: „Kako kritizirati dijete?“
Kritiku je najbolje i najučinkovitije izreći „u četiri oka“. Bilo bi izvrsno kada bismo djecu, a i odrasle, hvalili pred drugima, a kritizirali „nasamo“.
Svom adolescentu pokušajte reći točno što nije dobro učinio, kritiku uvijek usmjerite na ponašanje, a ne na njegovu osobnost („Ne sviđa mi se, kad osjetim alkohol, dok govoriš. Bojim se i brinem za tebe… i sl., svakako izbjegavajte: „Ti si alkoholičar! Od tebe nikada neće biti ništa! i sl.).
Osim toga, pokušajte svoju djecu ne nazivati pogrdnim imenima, izbjegavajte dernjavu i vikanje, kad god je to moguće. Bilo bi mudro reći djetetu kako se osjećate u svezi s tim što je on/ona loše napravio/la. Nikada ne zaboravite pohvaliti svoju djecu! Usprkos tome, što su učinili nešto loše, vjerojatno dosta toga rade dobro, te uz kritiku pokušajte reći nešto pohvalno i poticajno.
Razgovor je osnovni korak prema prevenciji neprihvatljivih ponašanja djece
Ono, na što sam u ovom tekstu obratila posebnu pažnju i naročito istakla, jest kako je prvi i osnovni korak ka uspješnoj prevenciji svih neprihvatljivih ponašanja kod djece i adolescenata, uspješna komunikacija između roditelja i djece. U tom odnosu roditelj-dijete, nužno je da jedni druge čuju, vide i razumiju.
Roditelj je taj, koji bi trebao biti uzor svom djetetu. Dakle, ukoliko roditelj svojim primjerom i čvrstim stavom cijeli život djetetu pokazuje kako je laganje neprihvatljivo ponašanje, kako alkohol škodi zdravlju, kako droga znači smrt, kako probleme u školi treba rješavati, a ne bježati od njih i izbjegavati ih, te ako se dijete ponaša u skladu s tim, onda možemo reći kako je komunikacija u toj obitelji uspješna, pozitivno usmjerena i jasna.
No, ukoliko se pojave problemi, ne znači kako je svijet propao i kako nema rješenja. Uvijek možete potražiti stručnu pomoć, koje u današnje vrijeme, zaista, ima. Pri tome je dobro biti iskren sa samim sobom i vidjeti što, zapravo, želite.
Ana Mandac
"Olimp" - Centar za razvoj ljudskih potencijala
02.12.2010. 08:52
Dodaj komentar
Vezane vijesti
