Novac mi nikada nije bio motiv
Prenosimo vam intervju iz časopisa Zaposlena u kojem mlada poduzetnica Rašeljka Maras Juričić progovara o velikom uspjehu PR agencije Meritor Media koju je osnovala sa samo 22 godine.
Neslućen poslovan uspjeh
S nenavršenih 30 godina života Rašeljka Maras Juričić prodala je tvrtku koju je osnovala samo šest godina prije. Zvuči nevjerojatno, ali nije. Riječ je o PR agenciji Meritor Media, a od kraja prošle godine njezin je većinski vlasnik portugalska grupacija Young Network.
Prva stvar koju Rašeljku poželite upitati kada je upoznate jest kako je to uspjela. I upravo sam to i napravila. Ona se samo smješka i djeluje kao da razgovaramo o nečemu što se događa svakodnevno. Tvrdi da je za uspjeh potrebno mnogo rada i truda, ali i da sreća igra veliku ulogu.
Ova je nesuđena veterinarka u jednom trenutku osjetila potrebu za unapređenjem vlastitog obrazovanja i upisala je informatički fakultet. Još se za vrijeme fakulteta honorarno počela baviti novinarstvom. No, ubrzo je nakon diplome počela raditi za jednu slovensku PR agenciju, kao njihova voditeljica ureda u Hrvatskoj. To je trajalo oko godinu dana, kad je sa samo 22 godine pokrenula tvrtku Meritor Media, koja je počela kao strogo specijalizirana PR agencija.
Agencija fokusirana na tehnologiju
Meritor Media je prvih pet godina bila strogo specijalizirana agencija. Zbog čega ste počeli raditi na taj način?
Kad sam razmišljala o tome da pokrenem svoju agenciju, primarna ideja je bila da to bude agencija fokusirana isključivo na tehnologiju, odnosno IT i telekomunikacijski sektor. Dva su razloga bila za to. Prvi je bio moje obrazovanje, jer nisam željela raditi u industriji koju ne poznajem. I danas smatram da se, ako ne poznaješ svojega klijenta i ako mu se ne možeš posvetiti na način da uvažavaš i poznaješ ono što on radi, taj posao ne može kvalitetno raditi. Drugi razlog je bio jer sam procijenila da na tržištu ne postoji ni jedna agencija koja je fokusirana na bilo što, a kamoli na tehnološki sektor. Radeći kao IT novinar, shvatila sam da neke agencije ne zadovoljavaju osnovne potrebe novinara, da ne razumiju potrebu specifičnosti te struke. Vidjela sam da velik broj klijenata nije zadovoljan s rezultatom koji dobivaju od svojih agencija. To što smo prvih pet godina bili strogo fokusirani na IT, bila je velika komparativna prednost u odnosu na druge.
Jeste li tvrtku osnovali sami?
Osnovala sam tvrtku s partnerom, no već smo se na početku razišli i ja sam otkupila njegov dio te nastavila dalje sama.
Mislite li da je vaša prednost što ste imali novinarskog iskustva prije nego što ste se počeli baviti PR-om?
Mislim da je meni to bilo izuzetno korisno, ali ne smatram da svaki novinar nužno može biti dobar u PR-u. A to je upravo mišljenje koje prevladava u Hrvatskoj: da su odnosi s javnošću logičan napredak u novinarskoj karijeri. Najprije, mi u PR-u ne smijemo biti fokusirani na to da zadovoljimo samo potrebe novinara, već moramo zadovoljiti potrebe klijenata. Klijent je onaj koji nas plaća i nama je najvažnija ta ravnoteža: da imamo zadovoljnog klijenta i zadovoljnog novinara, koji dobije točnu informaciju i na vrijeme. Vrlo često se događa da su ljudi koji dolaze iz novinarstva u PR previše fokusirani na to što njihovi kolege novinari misle, što je nama u PR-u drago, jer je to ispravno. No, s druge strane, moramo razmišljati i o onome tko nas plaća i tko nam, zapravo, osigurava postojanje. Kao što sam rekla, ravnoteže mora biti, ali se ni jednu stranu ne smije isključiti.
Sreća je važna u poslu
Prošle ste godine prodali većinski dio tvrtke Meritor Media. Kako je došlo do kupnje od strane portugalske PR agencije Young Network Group?
Naša situacija je pomalo čudna. Kupila nas je portugalska tvrtka, a oni nisu tipični investitori u Hrvatskoj pa me svi pitaju kako je zapravo do toga došlo. Razmišljajući o tome što dalje napraviti, gledajući neke globalne trendove i tržište u Hrvatskoj te kako se razvija cijela priča u svijetu a posebice u istočnoeuropskim zemljama, došla sam do zaključka da postoje dva moguća puta daljnjeg razvoja. Jedan je bio da pokušam sama krenuti u širenje u Europu, a drugi da pronađem pouzdanog partnera, koji ima razgranatu mrežu, koji nam može pomoći svojom energijom i znanjem na tržištu. Ipak, lakše je raditi s nekim, nego da sve radiš sam. Procijenila sam da je ipak najbolji način da se spojimo sa stranim partnerom. Razlog zašto smo to napravili baš s Young Network grupom je što obje tvrtke rade u vrlo sličnim kulturama. Mislim da je ključna stvar kad se dvije tvrtke spajaju na ovaj ili onaj način (unutar jedne zemlje pa se spajaju timovi, ili na način da su oni strani suvlasnici) upravo korporativna kultura. Zbog toga što je vrlo teško razvijati tvrtku ako od 50 ljudi 30 misli ići lijevo, a ostalih 20 desno. Mi smo se s njima vrlo dobro pronašli u tom strateškom dijelu: imamo zajedničke ciljeve, znamo što želimo i svi se slažemo oko toga.
A kako smo došli jedni do drugih zapravo je slučajnost. Tvrdim da je u poslu važno obrazovanje i pamet, ali da i sreća igra veliku ulogu. Mislim da sam imala mnogo sreće u životu i ne bih precjenjivala vlastite sposobnosti, niti vlastito znanje, a naročito ne iskustvo. U posao sam krenula izuzetno mlada i bez mnogo iskustva, a sreća i upornost su odigrali veliku ulogu u mom životu, pa tako i u ovoj priči. Sudjelovala sam na jednoj međunarodnoj konferenciji u Londonu, gdje sam slučajno upoznala ljude iz Young Networka. Vrlo brzo smo vidjeli da imamo zajednički jezik i tako je krenulo. Pregovori su trajali gotovo godinu dana, ali je sve lijepo završilo. Tu je novac možda najmanje važan. Poenta je u tome da, kada vlasnik odluči prodati svoj kontrolni paket i izgubiti tu moć, odnosno samostalnost, to budu ljudi s kojima se razumiješ. Mi smo otpočetka postavili jasna pravila jer ne bi bilo dobro da sam prodala većinski udio, da sam morala ostati vanjski partner i direktorica, a da s tim ljudima ne mogu pronaći zajednički jezik. Tako je nemoguće raditi.
Porast prihoda unatoč krizi
Kupnja, odnosno prodaja se dogodila prošle godine. Prošlo je neko vrijeme, kakvi su dojmovi? Što se promijenilo?
Rekla bih da se mnogo ni nije promijenilo i to je zapravo najveća kvaliteta ove naše transakcije. Bit takvoga partnerstva nije u tome da se nešto dramatično promijeni, već da se unaprijedi. Unaprijedilo se nekoliko stvari. Prvo i osnovno: prošle smo godine ostvarili gotovo 70% veće prihode. U doba krize to izgleda gotovo nemoguće, međutim, mi smo imali vrlo snažan i agresivan nastup na tržištu prošle godine. Naravno, to je dio nekoga životnog ciklusa tvrtke, da se nakon 5-6 godina sve snažnije razvija.
Što se tiče pozitivnih promjena, svi imamo mnogo bolji pristup znanju, ljudi iz našeg tima često putuju u Portugal ili ljudi iz Portugala dolaze ovamo pa imamo razmjenu iskustava i znanja. Najveća stvar koja meni, kao menadžerici najviše pridonosi, jest organizacijski sustav. Mi smo uvijek bili mala ali organizirana tvrtka, ulagali smo u školovanje ljudi, u interne poslovne procese i nikada se nismo ponašali kao obiteljski obrt, već smo bili fokusirani i znali smo da želimo postati veliki i da sve moramo prilagoditi tome. Nije isto raditi s 5 i 50 zaposlenih. Ono što je bitno jest to da smo još više unaprijedili te poslovne procese. Danas, kada želim doći do nekih podataka, kliknem našu međunarodnu mrežu, stisnem tri gumba i dobijem apsolutno sve što me zanima. To je nešto što je isključivo menadžerski alat, što ne unapređuje našu uslugu prema klijentima već naš razvoj, ali što se tiče naših klijenata, mislim da dobivaju još kvalitetniju uslugu, dobivaju ljude koji se još snažnije obrazuju, što je na kraju i najvažnije. PR je takva industrija u kojoj se ljudi moraju kontinuirano usavršavati. Danas je trend biti u dnevnim novinama, sutra na televiziji, preksutra na internetu. Zapravo, klijent je onaj koji diktira kako ćemo se mi prilagođavati, a mi smo tu da pronađemo trendove ili da ih pratimo. Dosad smo u većini slučajeva mi stvarali trendove.
Mlade poduzetnice nitko ne shvaća ozbiljno
Poduzetnica ste i menadžerica. Kakva je situacija s poduzetnicama u Hrvatskoj? Kaže se da žene nemaju sredstava, nemaju financijsku potporu.
Kad bih jednog dana morala birati, radije bih bila menadžerica nego poduzetnica. Nije lako biti poduzetnica u Hrvatskoj. Nitko nâs žene ne shvaća dovoljno ozbiljno. No, kad je riječ o početnim sredstvima i o tome da žene nemaju financijsku potporu u pokretanju vlastitog posla, mislim da je riječ o lošoj isprici. Svoj sam posao započela s posuđenih 20 000 kuna od roditelja, znači, iza mene nije stajao nikakav kapital ni novac. Potrebna je samo dobra volja i krvav rad. Nema tu razlike između muškarca i žena. No, ponavljam, kad jednom uđete u posao, činjenica je da je ženama teže. A najgora je moguća kombinacija da ste žena i još k tome mlada.
Kad sam pokretala posao, imala sam 22 godine i konstantni osjećaj da me ljudi ne shvaćaju dovoljno ozbiljno. Trebalo je proći neko vrijeme i steći kredibilitet, pokazati znanje da bi me ljudi počeli shvaćati ozbiljno. Danas više nemam problema s tim, dapače, mislim da velik broj žena u Hrvatskoj, uključujući i mene, može biti izrazito zadovoljno s onime što smo postigle. Jer uvjeti u kojima radimo, daleko su od idealnih. Zalažem se za to da u poduzetništvu nema razlika, ali činjenica je da živimo u patrijarhalnom društvu.
Prošle godine, kad ste prodali većinski dio, imali ste samo 29 godina. Novac vam nije cilj, ali kakav je osjećaj kad tako mladi mnogo postignete?
Osjećaj je odličan. Nažalost, ili nasreću, nikada nisam bila motivirana novcem, tako da mi je primarni cilj bio raditi što bolje i zaraditi nešto. Da se ne zavaravamo, želim plaćati svoje račune i želim si priuštiti neka sitna zadovoljstva. No, nisam pokrenula ovaj posao da zaradim milijune, nego da radim posao koji volim, da ga radim dobro te da se razvijam u dobrom smjeru. Činjenica je da, kada dođe netko iz inozemstva i kaže ti da imaš kvalitetnu tvrtku i da odlično poslujete, to vrlo dobro djeluje na ego. S druge strane, ta me činjenica – da sam prodala tvrtku, nije digla u zvijezde i mislim da me ne čini velikom i pametnom direktoricom i menadžericom. Mislim da je taj uspjeh isključivo posljedica rada u kombinaciji s malo sreće. Rad je disciplina, znanje i razvoj za sebe. Ali ništa se od toga ne bi dogodilo bez cijelog tima koji radi s klijentima, koji te iste klijente čini zadovoljnima. Ja sam samo jedna od sedmero ljudi u timu.
Jeste li razmišljali o daljnjim ulaganjima, o drugom poslu?
Razmišljala sam, ali u ovom se trenutku neću kretati u tom smjeru, jer imam još uvijek toliko posla da ne želim rasprsnuti koncentraciju i izgubiti fokus. Daljnje ulaganje za mene znači širenje na ostale zemlje regije. Planiram otvoriti urede u svim zemljama regije, mislim da će tu biti dovoljno posla i za 30 sati na dan, a ne samo 24. No, trenutačno želim ostati fokusirana na ovo što radim.
PR je još uvijek trend
Ne tako davno ste tvrdili da je PR kod nas još uvijek trend. Kakva je situacija sada?
Mislim da je PR još uvijek trend. Ono što je ohrabrujuće jest što su se, napokon, posljednjih godinu-dvije godine počele pojavljivati neke škole, programi koji ljude uče PR-u. Kad je moja generacija (prije desetak godina) kretala u PR, nismo imali ništa. Počeli smo se baviti PR-om zato što nas je to zanimalo te smo pročitali mnogo knjiga na engleskom. Obrazovali smo se izvan Hrvatske jer nigdje u Hrvatskoj nismo imali programa za obrazovanje. Svo svoje školovanje vezano za menadžerski smjer odradila sam u inozemstvu. Tek posljednjih nekoliko godina u Hrvatskoj postoji školovanje u PR struci. Dakle, dok god ne postoji školovanje, svaka je struka trend. Ne možeš graditi struku i profesionalce unutar nje ako se oni nemaju gdje usavršavati, da ne govorimo o stjecanju nekoga osnovnog znanja. Svi smo mi proizvod vlastite volje, a ne obrazovnog sustava. Nasreću, to se mijenja i nadam se da će sve više ljudi koji se bave PR-om biti za to i osposobljeni.
Svojedobno ste ustvrdili da je PR svojevrsni gerila marketing.
Mislim da jest. PR je izrazito strateški alat. Smatram da će u budućnosti (tijekom otprilike dvije godine) PR sve više zauzimati stratešku ulogu i u hrvatskim tvrtkama. To podrazumijeva da će biti dio ureda predsjednika Uprave. Uz šeficu kabineta ili voditeljicu ureda bit će i osoba za PR. Za to je razlog što danas više komunikacija nije nešto što se radi usput, da se tvrtka pojavi u novinama, već je to ključna stvar za strateški razvoj tvrtke. Druga stvar za koju mislim da će biti veliki trend jest pripajanje PR odjela kadrovskom odjelu, a ne nužno marketinškom. I vjerujem da su PR i HR (Human Recources) vrlo srodni i da će ubuduće činiti jedan velik tim.
Sve je više važno imati kvalitetnu internu komunikaciju, komunicirati sa zaposlenicima, a ne nužno i isključivo biti fokusiran na eksternu komunikaciju. A zbog čega je sve to skupa gerila? Znamo da standardno oglašavanje košta. I ono nipošto ne smije biti izbačeno, jer je oglašavanje snažan i važan alat za bilo kakvu promociju tvrtke. No, ako to usporedite s PR-om, koji je mnogo jeftiniji, te s aktivnostima koje moramo napraviti da bismo dobili medijski prostor (da bismo klijenta učinili zanimljivim ne samo medijima nego cijeloj široj zajednici), tu je mnogo više gerila razmišljanja i gerila pristupa. Naravno da to mora biti strateški isplanirano. Gerila ne znači da smo se odjednom sjetili bacati letke iz aviona jer to je zapravo marketing. Ali, svakako podrazumijeva da to, čim radite PR i imate neku komunikaciju, pripada u gerilu.
Prije nekoliko godina zaželjeli ste se prirode i zajedno sa suprugom otišli živjeti u Samobor.
Živjeli smo četiri godine u Samoboru i to je bio vrlo lijep period u našim životima. Izrazito smirujuće, jer smo živjeli u šumi, u prirodi. No, kako je naša dinamika posla takva da stalno jurcamo po Zagrebu, prije godinu i pol smo se ipak odlučili vratiti u grad. No, to ne znači da se jednoga dana nećemo ponovno vratiti u Samobor.
Ana Gruden ; Foto: Ines Novković
26.06.2009. 15:20
Dodaj komentar
Vezane vijesti
