Aktualno She biblioteka She preporuka Anketa She imenik

Nježna 'fajterica' u novim pohodima

Na prvi pogled Martina je jednostavna, prosječna djevojka iz Dubrave, ali samo na prvi pogled. Olimpijske igre u Pekingu 2008. godine pokazale su da i nije tako prosječna. Daleko od toga. Martina Zubčić bit će upisana u povijest kao druga Hrvatica koja je osvojila medalju na Ljetnim olimpijskim igrama. Ostvarila je najveći uspjeh u povijesti hrvatskoga taekwondoa. U kategoriji do 57 kilograma Martina je ''zlatnim bodom'' u produžetku svladala Tajvanku Wen Li Su i tako osvojila brončano odličje, prvu hrvatsku medalju u taekwondou. Devetnaestogodišnja studentica ekonomije odrasla je u sportskoj obitelji. Otac Luka je nogometaš, majka Jadranka rukometašica, a brat Tomislav bavi se stolnim tenisom i, uz Ivana Balića, veliki joj je uzor. Na treniranje taekwondoa odlučila se sasvim slučajno. Naime, ta priča kreće vrlo jednostavnom i spontanom odlukom – klub taekwondoa nalazio se u blizini. Svakodnevni treninzi u trajanju od nekoliko sati donijeli su Martini brojne medalje, a njezin izvanredan nastup na Olimpijskim igrama nama je dao povoda za još jednom pričom o sportskom talentu i potvrdu da se uloženi trud često isplati i nagrađuje. 

Z: U svijet taekwondoa zavirili ste kao sedmogodišnja djevojčica i u njemu ostali trenirajući ga svakodnevno. Sada, 12 godina kasnije, ponosna ste vlasnica olimpijske bronce. Što i tko sve stoji iza vaše medalje?

M. Z.: Prije svega želim istaknuti svoju obitelj koja mi je sve ove godine pružala veliku potporu, mislim da je bez obitelji malo toga moguće. Zatim treneri: klupska, a sada i reprezentativna trenerica Lidija Katalinić-Špoljarić, bivši trener reprezentacije Hong Seungki, kondicijski trener Georgij Draganov, psiholog prof. Amir Zulić te fizioterapeut Zlatko Pavlović.

Z: Na Olimpijskim igrama u Pekingu pobijedili ste Tajvanku Li Wen Su, koja se borila unatoč ozlijeđenom koljenu. Je li takva hrabrost i inače prisutna među taekwondašicama?

M. Z.: Više je prisutna kod Azijatkinja, koje su pomalo ekstremne u svemu, pa tako i u sportu. Treba imati mjeru, čak i u hrabrosti, jer ta je djevojka dan nakon naše borbe došla u dvoranu u invalidskim kolicima, s polomljenim svim ligamentima u koljenu.

Volim biti napadač!

Z: Taekwondo je korejska borilačka vještina u kojoj prevladavaju udarci nogama i rukama. Koliko je ta vještina opasna, odnosno jesu li ozljede česta pojava i koliko one mogu biti teške?

M. Z.: Ozljede su teške koliko i u svim ostalim sportovima, no mi smo nakon toliko godina bavljenja taekwondoom već nekako i naviknuli na njih. Naravno da je uvijek nužna koncentracija, dobra priprema na trening i odgovarajući odmor pa će i ozbiljnijih ozljeda biti manje.

Z: Koja je Vaša taktika u dvoboju? Što smatrate najvažnijom odlikom u ovoj vještini: brzinu, tehniku ili nešto treće?

M. Z.: Potrebno je biti kompletan borac, sportaš, čovjek. Ali najvažniji je rad. Nemam neku određenu taktiku u borbi, iako volim biti napadač.

Z: Svim sportašima i sportašicama zajedničko je, između ostalog,  da maštaju o olimpijskom postolju. Vi ste taj san ostvarili. Što dalje – koji su vaši sljedeći pohodi?

M. Z.: Želim ostati u ovom sportu dok uživam u njemu. Smatram da postoji još prostora za napredovanje i dok me zdravlje služi, nadam se da ću trenirati i ići u nove pohode!

Z: O čemu najčešće razmišljate prije dvoboja? Imate li neke posebne rituale u svlačionici, jeste li praznovjerni?

M. Z.: Nisam praznovjerna, trudim se ostati mirna, dobre volje, koncentrirana na borbu i na stvari na koje mogu utjecati.

Svaki poraz je dobar poticaj

Z: Kako se nosite s porazima?

M. Z.: Sagledam koje su mi bile pogreške i što je bilo dobro. No, nije se dobro time dugo opterećivati nego samo uzeti nekoliko smjernica za daljnji rad. Uz to, svaki poraz je i dobar poticaj.

Z: Koji je najbolji savjet koji ste primili od svoje trenerice Lidije Katalinić-Špoljarić i trenera Hong Seungkia?

M. Z.: Bilo je tu odličnih savjeta, a volim kad osjećam da i trener ima sve pod kontrolom i da smo oboje spremni za ono što nas čeka.

Z: Traži li ovaj sport velika odricanja?

M. Z.: Svaki sport, kao i bilo što u čemu čovjek želi biti najbolji, traži mnogo odricanja. I samo je pitanje koliko jako to čovjek želi.

Z: Završili ste 12. gimnaziju s odličnim uspjehom i među najboljima se upisali na Ekonomski fakultet u Zagrebu. Osim toga volite učiti strane jezike i crtati. Što još ne znamo o vama kada je riječ o slobodnom vremenu?

M. Z.: Nažalost, imam vrlo malo slobodnoga vremena i uglavnom ga provodim sa svojim najmilijima. Volim ići u kino, izlaziti, šetati.

Z: Možete li nam opisati osjećaj na olimpijskom postolju za vrijeme uručivanja brončanog odličja?

M. Z.: To je teško opisati… Trenutak dizanja hrvatske zastave, prvi put u povijesti hrvatskoga taekwondoa, i baš je meni pripala ta čast. Sve godine prolaze pred očima, svi ljudi koji su zajedno sa mnom plakali i veselili se, stvarno neopisivo! Imala sam prekrasan doček, na aerodromu, u svom kvartu u Dubravi i u tatinom rodnome mjestu Pridraga.

Z: Neki vas prepoznaju po sudjelovanju u glazbeno-zabavnom show-u Ples sa zvijezdama. Kako ste se odlučili na takvo sudjelovanje?

M. Z.: Bio je to još jedan izazov za mene i oduvijek mi je bila želja naučiti plesati pa sam odlučila prihvatiti ponudu. I moram reći da mi nije žao, bilo je to vrlo lijepo iskustvo!

Z: Postali ste zaštitno lice Oriflamea za njihovu novu Wellness kolekciju. Što nam možete reći o toj suradnji?

M. Z.: Veliko mi je zadovoljstvo da sam dio Oriflameovog projekta Wellness by Oriflame jer sam odrasla uz Oriflame i koristim sve njihove proizvode, a ovaj projekt će mi dobro doći i kao sportašici jer mi pruža dodatne izvore vitamina, minerala, proteina…

Razgovarala: Martina Šipuš

Fotografije: Tomislav Čuveljak

25.03.2009. 10:00