Homeopatija

                                

Najlakše (ali i prilično laički) je homeopatski lijek usporediti s cjepivom: da bi organizam postao otporan na neku bolest, u njega se unose vrlo male količine oslabljenog uzročnika te bolesti. Također, svatko tko preboli npr. vodene kozice, u budućnosti neće oboljeti ponovno od te bolesti, jer mu je organizam, kada se jednom sreo s tom bolešću, prepoznao tu bolest kao opasnost, te je razvio imunološki obrambeni mehanizam protiv dotične bolesti, piše trigon.hr. Kad god se u budućnosti organizam ponovno sretne s istim uzročnikom, taj će se obrambeni mehanizam aktivirati i u većini slučajeva čovjek neće ponovno oboljeti. 

Ovu logiku može se iskoristiti na puno pametniji način: čovjek ne treba oboljeti da bi stekao obranu protiv neke bolesti – dovoljno je u organizam unijeti minimalnu informaciju o toj bolesti/simptomu, pa će organizam razviti obrambeni mehanizam. Tako cjepivom dobivamo informaciju o nekoj bolesti nedovoljnu da obolimo, ali dovoljnu da se razvije potpuno isti obrambeni mehanizam kao i kad smo bolest preboljeli. 

Neki liječnici i znanstvenici smatraju da je u slučaju cjepiva sve vrlo jasno, jer se npr. radi o poznatom virusu, dok homeopatiji prigovaraju neznanstvenost, u čemu su u većoj mjeri u pravu. 

Ipak gotovo nitko ozbiljan unatoč manjku pravih znanstvenih dokaza homeopatiji ne odriče djelotvornost. Homeopatija se jednostavno nije usredotočila na znanstvene dokaze, već na razvoj svoje djelotvornosti. Ljekoviti pripravci izrađeni su od raznovrsne palete biljaka, metala, minerala, životinja. 

Homeopatija korijene vuče još od starih Grka, no stvarnu homeopatiju kakvu i danas poznajemo u praksi uglavnom je osmislio Samuel Hahnemann još krajem osamnaestog stoljeća. 

Hahnemann se uglavnom koncentrirao na proučavanje simptoma bolesti. Jednostavno je zaključivao: ako pojedete neku biljku i ona izazove npr. želučane tegobe, vrlo je vjerojatno da će ta biljka, unesena u organizam u gotovo neznatnoj koncentraciji, kao i cjepivo, organizmu biti dovoljna informacija ne za izazivanje želučanih tegoba, već baš obrnuto, potaknut će unutrašnje resurse organizma koji će se boriti protiv želučanih tegoba. 

Zato se u homeopatiji često koriste tvari koje bi u velikim količinama bile otrovne ili čak smrtonosne, a u do krajnosti niskim koncentracijama vrlo su efikasan lijek. Uostalom, tako je i s većinom današnjih tableta: one sadrže tvari koje će vas izliječiti ako popijete propisanu količinu, ali ako popijete pola bočice, od mnogih ćete umrijeti. 

Homeopatija je ustanovila 15 osnovnih tvari za pripravu lijekova, po kojima se ujedno ljudi svrstavaju u jedan od osnovnih homeopatskih tipova (nazivaju se konstitucijski tipovi). Među njima su npr. arsen, grafit, fosfor, zmijski otrov... Osim 15 osnovnih, koristi se još i 30 vrlo čestih tvari, odnosno izvora lijekova (među njima su npr. crveni luk, pčele, zlato itd), te još 105 onih koji se rjeđe koriste. 

                           

Tehnika kojom se pripravci razrjeđuju do gotovo zanemarivih količina aktivne tvari jednostavna je, ali nebitna za čitatelja koji se upoznaje s osnovama homeopatije. Kod nas je uglavnom uvriježen običaj da liječniku ili homeopatu odlazite kada imate određene simptome, te vam on preporuči neke od gotovih pripravaka koje možete kupiti u ljekarni. 

Homeopatija ima više mogućnosti, te je izuzetno primjenjiva u preventivnom djelovanju protiv raznih bolesti, a ne samo u liječenju već oboljelog čovjeka. U tom su smislu izuzetno korisni gore spomenuti homeopatski tipovi u koje su ljudi razvrstani (naravno, svatko može biti i kombinacija dvaju ili više homeopatskih tipova). 

Klasični homeopat postavit će svakom klijentu velik broj pitanja koja se odnose na njegove navike, željet će znati koju hranu voli, koju mrzi, kako podnosi hladnoću i toplinu, što ga čini dobro, a što loše raspoloženim... sva ta pitanja omogućuju saznavanje kojem homeopatskom konstitucijskom tipu pripada svaka osoba. 

                               

Kada se jednom odredi konstitucijski tip, homeopat će s vrlo velikom preciznošću moći reći kojim je bolestima ta osoba sklona, kako bi trebala korigirati životne navike, koju hranu bi trebala jesti, što izbjegavati, pa će čak puno znati i o psihološkom profilu, temperamentu, strahovima... Najbolji će homeopati odrediti pripravke za koje smatraju da su najbolji lijekovi za pojedinu osobu.

I u homeopatiji postoje različite škole. Neki smatraju da pristup treba bolje prilagoditi zapadnjačkom načinu razmišljanja, te da određivanje konstitucijskog tipa nije ni nužno, ni praktično, ni pouzdano.  Tako neki homeopati, piše trigon.hr vjeruju da je najbolje individualizirati lijekove, dok drugi vjeruju kako je većina ljudi slična, barem kad su u pitanju svakodnevne tegobe poput prehlade, pa će onda i većini ljudi za istu tegobu pomoći isti lijek. Posljedica ovakvog razmišljanja su gotovi lijekovi protiv nekoliko desetaka najčešćih tegoba, koji se smatraju univerzalnima, dakle efikasnima za većinu ljudi, a prodaju se u većini naših ljekarni.

Važno je reći da se promjenom nekih navika i pridržavanjem uputa koje je dobio od homeopata čovjek može promijeniti toliko da se tijekom života razvije u drugi konstitucijski tip. Pravilnom prehranom, primjerice, ako ste danas tip sklon debljanju i bolestima povezanim s debljinom, možete lako smršavjeti. No, možete izvršiti i dublje promjene koje će od vas načiniti zaista "drugog čovjeka".