Da li ste ovisni o televiziji?

Onda, koliko serija tjedno pogledate? Koliko ih imate najdražih? Gledate li svakodnevno sapunice i dnevnik? Palite li televizor odmah po ulasku u kuću, a gasite ga tek kada shvatite da ste zadrijemali pred upaljenim ekranom (ili još bolje – imate TV koji se sam gasi nakon određene minutaže snijega)? 

 

Većina ljudi, kad ih upitate jesu li ovisni o televiziji misle kako ih pitate glupost, no tek kad navečer nestane struje ili kad se televizor pokvari, shvate u kolikoj je mjeri televizija postala pridruženi član obitelji i prijatelj samaca. 

Uz nju se zabavljamo, primamo informacije, a u posljednje vrijeme, bumom reality TV-a, televizija postaje i sredstvo za postizanje kratke ali slatke slave kod tzv. "običnih ljudi". 

 

No, što kada televizija počne preuzimati takvu kontrolu nad našim životima da postaje prioritet? Kada show programi i serije postaju dnevna/tjedna doza koju moramo uzeti da bismo uopće mogli normalno funkcionirati? 

 

Uvriježeno je mišljenje da su Amerikanci među najvećim ovisnicima o televiziji, koja zapravo postaje pravom metaforom američkog društva. Možda zato što su oni među rijetkima koji provode analize i slažu statistike o fenomenu televizije. Naime, ne vjerujemo da je kod nas ili u ostatku Europe baš drastično drugačija situacija. Prosječno dijete pogleda 1.680 minuta TV-a tjedno, dok s roditeljima provodi tek 38.5 minuta u suvislom razgovoru. 

 

Stručnjaci upozoravaju da je problem ovisnosti o TV sadržajima ravan ovisnosti o drogama te da je taj fenomen odavno prerastao osobnu razinu, postavši kulturnim i nacionalnim pitanjem. Posebno kada je riječ o izloženosti nasilnim sadržajima. Tako američke statistike pokazuju da do svoje 18. godine klinci vide 200.000 nasilnih sadržaja raznih vrsta, a čak 79 posto njihovih roditelja vjeruje da to vodi do poremećaja u odnosu prema nasilju u stvarnom životu. 

Naravno, televizija je, kao i drugi mediji, donijela puno dobroga: sjetite se koliko ste zanimljivih i edukativnih stvari naučili iz TV programa. Nikad niste bili u Egiptu, a neke piramide znate u detalje, gradska djeca kravu nisu nikada vidjela uživo ali savršeno dobro znaju kako izgleda. Nijedan medij ne može tako dobro prenijeti ratove i patnje naroda na udaljenim kontinentima, što je sigurno pridonijelo većoj senzibilizaciji javnosti i mobilizaciji boraca za prava slabijih i ugroženih.

 

Također, to što netko dosta gleda televiziju ne mora značiti da je ovisan – ovisnost uvijek remeti svakodnevno funkcioniranje u društvu i sobom nosi još neke, vrlo karakteristične i lako uočljive osobine. No to ne znači da nisu u pravu oni koji upozoravaju na ovisnost o televiziji i na količinu nasilja kojoj nas televizija izlaže, te na mogući poguban utjecaj prije svega na mlade. 

Treba biti jasno da televizija nije uzrok nego povod, tj. da je ona tek prilika da se razvije bolesno stanje (možemo ga zvati i poremećaj), a tu priliku će iskoristiti samo mali postotak ljudi. Ovisnost je uvijek samo vanjska manifestacija nekih drugih problema, tj. ovisnost o televiziji, kao i svaka druga ovisnost, "zalijepit" će se samo za pogodne kandidate. Da nije tako, svi koji su upoznali to čudo tehnike navukli bi se i ostavili život zbog televizije, a "ozbiljnih" je ovisnika o televiziji ipak još u vijke malo. 

 

Ukratko, da bi netko razvio ovisnost o televiziji ili da bi na nasilje na televiziji reagirao osobnim nasiljem, moraju postojati preduvjeti, među kojima je specifična struktura ličnosti, neispunjena uloga obitelji i općenito okoline, druge frustracije, neispunjene želje, osjećaj praznine u životu, pa se ta praznina upotpunjuje kockom, televizijom itd. Dakle, televizija, kao ni većina drugih stvari, nije ni crna ni bijela, nego ovisi kako je netko uzme i što od nje napravi. 

No, televizija nije ni nevina, jer je ljudi koji odlučuju o programu i industrijsko-politički moćnici koriste za masovno zaglupljivanje, za bombardiranje beskorisnim informacijama, komercijalizacija joj sve više oduzima obrazovnu ulogu i daje sve više zabavnu (ali bar da je riječ o dobroj zabavi)... imamo desetke kanala i programe koji se ne gase 24 sata dnevno, ali koliko puta smo se zatekli da vrtimo po programima, da ništa "pošteno" ne možemo naći? 

 

Danas postoje udruge koje se bore protiv ovisnosti o televiziji, neki na psihološkoj, neki na društvenoj razini. Postoje i datumi koji vas simbolički pozivaju da svoj uređaj ostavite ugašen (pa makar i jednom godišnje), ali glavnina posla ostaje ipak na vama samima. 

Kao i sa svim drugim ovisnostima, prva stvar koju morate raščistiti sa sobom je priznajete li samom sebi da ste se navukli te ako je odgovor potvrdan, dogovoriti se s likom u ogledalu o količini spremnosti na to da se poduzmi "radikalne" mjere. Probajte jedan dan provesti uz knjigu ili u šetnji prirodom – dobar početak i za "dijagnozu" i "terapiju"...